Što prvo pitati čovjeka koji 35 godina po kiši, vjetru ili suncu ne odustaje od asfalta?

Pa hvala, dobro sam (smijeh)…

Prije mjesec dana vratili ste se sa maratona u Stockholmu?

Tako je, to je bila prilika da jednom trkom, drugačijom od lokalnih maratona, proslavim 35 godina asfalta. Organizacija je savršena, nigdje gužve, okrepe i hrane kaku želiš, atmosfera odlična. Maraton je bio odličan. I oni su slavili 100 godina maratona.

Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju kako je aktivno svega između 5 i 9 % stanovništa starijeg od 15 godina?

Mislim kao je to to je stvar mentaliteta i okruženja u kojem živimo. Čini mi se kako smo skloniji nekom pasivnijem pristupu životu i vjerovanju kako će neko drugi riješiti naše probleme ili frustracije. Skloniji smo liječniku i tabletama i kad ne treba, nego aktivnom životu.

U svijetu ali i kod nas trčanje postaje urbani sport običnih ljudi?

Upravo tako. Trčanje doživljava svoj bum. I dobro da je tako. Trčanje je vrlo korisna aktivnost. Ljudi uviđaju kako je potrebno oslobađati se stresa i kako tjelesna aktivnost čini čovjeka otpornijim na stres. A i zdravstvene korisnosti su neupitne. Treba bježati od tehnologije u šumu ponovo (smijeh).

Što je to cestovno trčanje?

Postoje razni oblici trčanja: napr. orjentacijsko trčanje, planinsko trčanje, kros i slično. Cestovno trčanje se najčešće odnosi na polumaraton i maraton ali mogu biti zastupljene i distance od 5 do 10 kilometara. U Hrvatskoj postoji HUCIPT (Hrvatska udruga cestovnog i planinskog trčanja) koja boduje trkače u okviru kupa ili lige.

Tko može postati cestovni trkač?

Onaj koji se može malo odricati. Ako umjesto televizora možeš barem tri puta tjedno izabrati tenisice, možeš biti trkač. Ne radi se ovdje ni o kakvoj brzini trčanja nego o dosljednosti. Ove distance traže kontinuiran trening.Postoje u utrke na 5 ili 10 kilometara. To bi trebao svako probati-pucanj na startu i ulazak u cilj. Ljudi se boje da će doći zadnji…Na tim utrkama ima jako puno rekreativaca i neka slobodno dođu. Nije sramota ni hodati. Hodajte, ostanite na nogama samo, bilo na utrci ili u životu.

Kako je počeo Nikola Petković?

Oduvijek sam se bavio sportom. Bilo je tu boksa, judo, karate a trčanjem sam se zarazio prije 35 godina. Maraton mi je bio izazov koji se do današnjih dana pretvorio u način života. Sve svoje probleme riješim na stazi.

Koliko ste utrka istrčali do sada?

Devet maratona i nekoliko stotina polumaratona.

Jeste li pokušali izračunati prijeđene kilometre?

Utrke i treninzi zajedno- cca. devedest tisuća kilometara…program za prvi maraton mi je napravio Zoran Grašo, ondašnji trener KK Borovo, otac popularnog Petra Graše.

Oprema?

Za početak ništa specijalno. Šorc i tenisice i to je to. Kako stvar napreduje svatko počinje razmišljati o kvalitetnijem komadu opreme, prvenstveno mislim na tenisice jer su one te koje vas štite od ozljeda na negostoljubivom asfaltu.

Što je maraton iz perspektive trkača?

Borba sa samim sobom. Kasnije tu mentalnu analogiju primjenjuješ od svakodnevnog života do nekih teških životnih situacija, i mentalna čvrstina koju stekneš na asfaltu pomaže ti da ih prebrodiš.

O čemu razmišljate tijekom tih 42 kilometra?

Uglavnom obećavam sebi kako neću više prolaziti to mučenje i trčati maraton. I tako već 30 godina, do slijedeće utrke (smijeh)

Kako izgledaju pripreme za maraton?

Uh, otvorili ste pandorinu kutiju…Koliko trkača-toliko i teorija. Uglavnom osnovni principi su dužinski treninzi tj. ustrajna duga trčanja, zatim tempo trčanja, a naravno tu su i dionice ili intervali. Dakako i kvalitetan odmor. Ostalo su varijacije na temu.

Veteran ste AK MARATON VUKOVAR. Kakva je situacija u klubu?

Priča za cijelu emisiju haha. To su entuzijasti koji žive trčanje i ništa nas ne može spriječiti. Novca nemamo niti za opremu, ali kažem, mi smo zahvalni i na ovome što dobijemo.

Staza se pretvorila u plažu, izbio je pijesak na površinu i na većini staze je nemoguće trčati, pa trčimo rubom…

Vremena su takva. Dat ću slikovit primjer: jedne tenisice mogu izdržati od 600 do 800 kilometara. Naravno pored Adice trčimo i po asfaltu pa je kvalitetna tenisica imperativ. Naši trkači to naprave za otprilike tri mjeseca. Dakle jedan trkač godišnje bi trebao promijeniti tri do četiri para tenisica. A oni dobiju po jedne tenisice u dvije godine…što dalje reći…

Ono malo sredstava čuvamo za odlazak na utrke i startnine. Hranu na utrke nosimo od kuće. Ali, kažem, ne damo se. Maraton nas uči da prevazilazimo teškoće i idemo naprijed. Drago mi je vidjeti kako sve više mladih ljudi dolazi u Adicu gdje treniramo i počinju svoje prve kilometre. Neki će postati maratonci, neki ostati joggeri. U svakom slučaju odlično-sretat ćemo se na stazi.

Planovi?

Trčati, trčati i trčati. Možda na trčanju nešto i smislim (smijeh)…

Kakav biste savjet dali početnicima?

Često sam viđao početnike koji dođu na trčanje, udare tempo kojim dotuku sami sebe i za 10 minuta odu kući. To im bude jedina uspomena na trčanje i više se ne pojave. Nikad ne izgrade bazu i ne dožive trčanje kao udobnu aktivnost. Volio bih da shvate kako se počinje laganim trčanjem, tek nešto bržim od hodanja, te kombinacijom hodanja i trčanja. Nadalje, naučite slušati svoj organizam. Ono što drugom odgovara, vama možda neće.